na na na

Jao završena radna subota. Dobro je bilo, dan je brzo prošao. Uspjela sam opet popiti kaficu u kafiću. Koliko postova napišem dok putujem i ne objavim. “Manifest the shit out of your life” sam ponijela da čitam, ali ne mogu nešto čitati u prijevozu. Sad ću malo da chillam na balkonu (favourite part of the day) i onda na trening. Tačno mi nedostaje to vrijeme kad chillam, kad se npr probudim ujutro kasno pa ne stignem onako prvo sat vremena sjediti i piti kafu. Toliko sam motivisana da smršam da uopšte nemam apetit, čak se natjeram da nešto pojedem. Zašto ne bih bila najbolja verzija sebe? 

U dilemi sam da l’ da kupim iqos, cigare ili vejp. Al je lijepo vrijeme danas. 

It doesn’t mean anything. Svako ima svoj put.

Laganini Hugo i chill. Trening, pa Hugo i chill.

When the working day is done… 

Jest da me bole noge od danas, ali idem na trening def, navukla sam se. Danas malo lakši trening, samo leg press, extensions i dead lifts. Zato cardio 1 Stunde.

Slušam Eminu Jahović i podsjeća me na vrijeme s M. prošle godine u ljeto. 

I opet mi onaj padne na pamet. Pitam se kad ću ga jednom zauvijek izbrisati. A neka, želim mu sve najljepše. Zato me uvijek muči pitanje je li sudbina ili mi biramo. Je li to Božji plan ili slobodna volja. I ne znam do kad će me to progoniti. Svojima sam već preko glave s tom pričom. “Da je trebalo biti, bilo bi.” A koju god odluku doneseš pokajat ćeš se, barem u mom slučaju. Vjerovatno sam morala proći kroz sve ovo. Kao što je Meša Selimović napisao: “Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.”. Bila bih nesretna i kajala se što sam donijela tu odluku i ono drugo bi mi uvijek bilo bolje… Takva sam. I ne, vrijeme ne liječi rane. Možda da, ali koliko vremena treba da prodje. Možda više da novo iskustvo liječi rane. Ne znam.

Sad kontam nešto zadnji put sam izašla za Novu godinu i pitam se o svom dejting lajfu. 🤦🏼‍♀️